Hrvatski jezik pripada skupini indoeuropskih jezika, podskupini slavenskih jezika koji čine najsrodniju indoeuropsku podskupinu. Smatra se da su slaveni sve do 3. stoljeća poslije Krista govorili jednim jezikom, s vrlo malim dijalektalnim razlikama, u znanosti nazvanim slavenskim prajezikom ili praslavenskim jezikom. Ovaj jezik nažalost nije sačuvan u niti jednomu pisanom spomeniku, već se utvrđuje poredbeno-povijesnim proučavanjima. Potvrđeni se slavenski jezici prema užoj srodnosti dijele na tri skupine:
- istočnoslavensku (ruski, bjeloruski i ukrajinski),
- zapadnoslavensku (češki, slovački, poljski, kašupski, polapski , gornjolužički i donjolužički i) te
- južnoslavensku (staroslavenski, hrvatski, slovenski, srpski, makedonski i bugarski).
U novije se vrijeme formiraju i crnogorski te bošnjački, tj. bosanski – jezik bosanskih muslimana.
Staroslavenski je prvi zapisani slavenski jezik, čiji se najstariji oblik nalazi u prijevodima Svetoga pisma i u drugim crkvenim spisima (tzv. kanonski spisi) i knjigama iz X. i XI. stoljeća. Zapravo je riječ o književnomu jeziku, djelu slavenskoga prvoučitelja Ćirila, utemeljenu na mjesnome govoru Slavena iz okolice Soluna u drugoj polovici IX. stoljeća – južnoslavenskome narječju srodnom nekim ondašnjim makedonskim govorima.
Staroslavenski je jezik bio razumljiv svim Slavenima, budući da se nije mnogo razlikovao od ostalih slavenskih jezika među kojima je tada bilo znatno manje razlika negoli danas.
No iako su Ćiril i Metod u IX. stoljeću prije odlaska u Moravsku i Panoniju preveli liturgijske knjige na staroslavenski jezik, najstariji spomenici ne potječu iz toga vremena: nakon Metodove smrti 885. godine ovi su prijevodi uništeni, a sačuvani su njihovi prijepisi iz X. i XI. stoljeća.
Važno je napomenuti i to da u znanstvenoj literaturi nije unificiran naziv ovoga jezika – pa tako uza staroslavenski nailazimo i na nazive crkvenoslavenski i starobugarski. Starocrkvenoslavenskim se jezikom naziva nesačuvan (u spisima nepotvrđen) ćirilometodski jezik IX. stoljeća, dok se pak spomenuti sačuvani jezik iz X. i XI. stoljeća naziva staroslavenskim. U novijoj se literaturi ovaj jezik naziva i općeslavenskim književnim jezikom, s obzirom na to da se nije podudarao s niti jednim od živućih slavenskih narodnih govora, a bio je razumljiv svim Slavenima i gotovo svima je služio kao iznadregionalni, iznadnacionalni, zajednički književni jezik. Tijekom vremena taj se jezik mijenjao ; u nj su pisci iz različitih slavenskih sredina unosili određene crte svojih jezika i taj se modificirani jezik, donekle prilagođen živom govoru, naziva redakcijama. Razlikujemo tako hrvatsku, srpsku, bugarsku, makedonsku, rusku, češku i panonskoslavensku redakciju.
Za hrvatski se tip rabi naziv općeslavenski književni jezik hrvatske redakcije ili staroslavenski jezik hrvatske redakcije, ili hrvatskocrkvenoslavenski jezik.
Budući da Slaveni nisu imali svoje pismo, Ćiril je 863. godine sastavio pismo, nazvano glagoljica. Ubrzo se pojavilo i novo pismo, ćirilica, nazvano po Ćirilu jer se smatralo da ju je on sastavio.
Zapadna se ćirilica nazivala bosančicom (Bosna, južna Dalmacija – Povaljska listina iz 1184./1250.).
Stari je tip glagoljice tzv. obla glagoljica. U Hrvatskoj se pak razvio novi tip glagoljice – tzv. uglata glagoljica, koja je nazivana i hrvatskom glagoljicom.
Staroslavenski je jezik bio specifičan po tome što je imao velik broj glagolskih oblika (npr. tri tipa aorista), vrlo razgranatu sklonidbu (padežne oblike) te tri broja – jedninu, dvojinu (dual) i množinu.
Poznavanje staroslavenskoga jezika i njegovih specifičnostiolakšava učenje ostalih slavenskih jezika i uvelike pridonosi boljem razumijevanju hrvatskoga jezika.
Krajem IX. stoljeća pismenost se među Hrvatima naglo širila; kako u liturgijske (nabožne), tako i u neliturgijske (svjetovne) tekstove vrlo brzo prodiru crte narodnoga jezika – prvenstveno čakavskoga narječja. Spomenuti je hrvatskocrkvenoslavenski jezik razvijen upravo na čakavskoj podlozi za liturgijske spise i knjige, dok je za neliturgijske, svjetovne tekstove razvijen narodni jezik s crtama crkvenoslavenskoga jezika (mješoviti tip književnoga jezika).
Baščanska ploča, napisana oko 1100. godine, smatra se najvažnijim pisanim spomenikom jer je njome hrvatski jezik zapravo stupio na područje pismenosti.
Od prvih pisanih spomenika razvija se bogata hrvatska srednjovjekovna književnost (životi svetaca, pripovijetke, romani, crkvena prikazanja, duhovno pjesništvo), najvećim dijelom prijevodna.
Od početka XIV. stoljeća, tj. od dviju glagoljskih listina iz Novoga, 1309. godine, u pravnim spisima srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša prevladava uporaba narodnoga jezika; crkvenoslavenski su elementi ovdje samo iznimka.
Uz glagoljicu i ćirilicu, tj. bosančicu, uskoro se javlja i latinica (Dalmacija, Istra – Red i zakon zadarskih dominikanki iz 1345. godine najstariji je hrvatski tekst u cijelosti pisan latinicom). Hrvatsku latiničku književnost od samoga početka karakterizira narodni čakavski jezik. U razvoju hrvatskoga jezika, kulture i književnosti ovo je iznimno važno razdoblje, uskoro su stvorena značajna djela trajne povijesne i kulturne vrijednosti.
Krajem XV. stoljeća u hrvatsku književnost postupno prodire štokavsko narječje. Djelima Džore Držića (1461. – 1501.) i Šiška Menčetića (1457. – 1527.) te pjesmama spjevanim “na narodnu” iz Ranjinina zbornika započinje naš današnji književni jezik.
U XVI. se stoljeću štokavski tip književnoga jezika širi i na druga područja književne djelatnosti, što se nastavlja i tijekom XVII. stoljeća. U XVIII. pak stoljeću, djelima pisaca kao što su Andrija Kačić Miošić i Matija Antun Reljković, štokavski tip dobiva novi zamah i obuhvaća veliku većinu hrvatskoga naroda. Iako se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj razvijao hrvatski kajkavski književni jezik, sredinom XIX. stoljeća je napušten te su se svi Hrvati ujedinili u jednomu književnom jeziku.
No do jedinstva se nije došlo ni brzo ni lako. Osim što su se u hrvatskoj književnosti ovoga vremena dugo rabili književni jezici svih triju narječja, ni štokavski književni jezik nije bio jedinstven: izgrađivao se na dotadašnjoj hrvatskoj jezičnoj tradiciji, ali su djela pojedinih hrvatskih pisaca bila više-manje obilježena jezičnim karakteristikama kraja iz kojeg je pisac potjecao. Čak je i grafija bila različita, u jadranskim krajevima pod utjecajem talijanske, a u sjevernim mađarske. Već je u prvoj polovici XIX. stoljeća bilo pokušaja da se štokavski književni jezik uvede kao jedinstveni hrvatski književni jezik; bilo je i književnika čakavaca koji su pisali štokavskim jezikom, a bilo je i pokušaja reformiranja pravopisa. Primjerice, Šime Budinić (oko 1530. – 1600.) upotrebljava č i ž, a i Pavao Ritter Vitezović (1652. – 1713.) rabi dijakritičke znakove provodeći načelo da se svaki glas označava istim slovom, koje je istaknuo još Bartol Kašić (1575. – 1650.), autor prve hrvatske gramatike.
U jednomu jeziku i u jednoj grafiji, tipu slova za pisanje glasova, sve je Hrvate ujedinio tek Ljudevit Gaj (1809. – 1872.). Godine 1830. Gaj u Budimu izdaje knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisana (…), u kojoj po starijoj hrvatskoj tradiciji i po češkom uzoru za svaki glas predlaže po jedan znak. Godine pak 1835. izdaje Novine Horvatzke s prilogom Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka – Novine pisane kajkavskim, a Danicza kajkavskim i štokavskim, rabeći uglavnom staru grafiju, samo ponegdje novu. Početkom 1836. godine nazive mijenja u Ilirske narodne novine i Danica ilirska te uvodi novu grafiju i štokavski književni jezik.
Iako je to za kajkavski Zagreb bio revolucionaran čin, Gaj nije naišao na značajniji otpor jer je postupao vrlo taktično. Budući da je i prije njega na kajkavskome području bilo razumijevanja da treba uzeti štokavski književni jezik, kao i pokušaja takvog pisanja (npr. Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom Janka Draškovića iz 1832. godine), kajkavci su zapravo smatrali da preuzimaju nešto svoje, a ne tuđe. Stoga Gaj zapravo nije prekinuo jezičnu tradiciju, već je nastavlja – prvenstveno dubrovačku i slavonsku. Na taj je način Gaj zapravo ujedinio sve Hrvate u jednomu književnom jeziku i u jednoj grafiji: goleme su njegove zasluge jer je tako stvorio najbolje temelje za nevjerojatan procvat hrvatske kulture općenito, nazvan hrvatskim narodnim preporodom.
Iako su Gaj i ilirci nastojali u književnomu jeziku ujediniti sve južnoslavenske narode (zato su hrvatski jezik i nazvali ilirskim i zato su određene pojedinosti prilagođavali tom cilju), široka se ilirska ideja pokazala neostvarljivom – svi su južnoslavenski narodi krenuli svojim putovima.
Gaj je i sâm pisao i objavljivao prozu i stihove, ali su značajnija književna ostvarenja u ovome razdoblju dali drugi: Stanko Vraz (pravim imenom Jakob Frass), Dimitrije Demeter, Antun Nemčić, Ivan i Matija Mažuranić te Petar Preradović.
Jezikoslovno pak oblikovanje književnoga jezika s kraja XIX. stoljeća u znaku je tzv. zagrebačke filološke škole. Uz Ljudevita Gaja, začetnici su joj gramatičari Vjekoslav Babukić (1812. – 1875.), i Antun Mažuranić (1805. – 1888.), ali je najveći utjecaj imala kada su joj na čelo došli književnik i gramatičar Adolf Veber Tkalčević (1825. – 1889.) i leksikograf Bogoslav Šulek (1816. – 1895.). Njihov rad karakterizira težnja za jezičnom čistoćom, koja se ponajviše očitovala u zamjenjivanju tuđica našim riječima. Šulek je pokušavao stvoriti i hrvatsko znanstveno nazivlje, no zbog otpora prema germanizaciji te suzbijanja prevlasti njemačkoga i latinskog jezika svjesno je nastojao da nazivi budu domaće riječi. Ukoliko ih nije bilo, stvarao je nove ili ih je preuzimao iz drugih slavenskih jezika, najčešće iz ruskoga i češkog, prilagodivši ih našemu. Nažalost, u tome je ponekad otišao predaleko pa kasnije, kada nije sve usvojeno, nije dovoljno cijenjeno niti ono što je ostalo, iako je toga zaista mnogo.
Tkalčević svojim člancima i gramatikama i Šulek svojim rječnicima učinili su neizmjerno mnogo: njihovi su suvremenici dobili jezik prikladan za praktičnu uporabu kako u školstvu, tako i u upravi i znanosti – čime su uvelike zadužili i kasnije naraštaje.
Istovremeno je u Rijeci oformljena tzv. riječka filološka škola, čiji je osnivač Fran Kurelac (1811. – 1874.), književnik, filolog, političar i sakupljač narodnoga blaga, borac za jezičnu čistoću i za to da hrvatski književni jezik bude sinteza narodnoga govora i starih pisanih spomenika.
Pred sâm kraj XIX. stoljeća javlja se nova struja u gledanjima na književni jezik. Reforma Vuka Karadžića pobijedila je u Srbiji te je njegov ugled, a samim time i utjecaj, naglo počeo rasti i u Hrvatskoj. Hrvatski jezikoslovci, nazvani hrvatskim vukovcima, književni jezik nastoje oblikovati prema uzoru na Karadžića. Najprije je Ivan Broz na fonološkim načelima izradio Hrvatski pravopis (Zagreb, 1892.). Dotadašnji morfonološki pravopis nije imao dugu normativnu tradiciju, a budući da su Hrvatski pravopis donijeli i prihvatili Hrvati sami (uz početna kolebanja i kraći prekid za vrijeme NDH) fonološki se pravopis ustalio i uz prirodna usavršavanja upotrebljava se i danas.
Tomo Maretić (1825. – 1889.) je na osnovi Karadžićevih i Daničićevih djela izradio svoju veliku Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika (Zagreb, 1899., 1931., 1963.), koja u mnogim pojedinostima unosi veće promjene u hrvatski književni jezik, a posebice u oblicima množinskih padeža. No to je svakako jednim dijelom već bilo na razvojnom putu hrvatskoga književnog jezika pa nije bilo pokušaja da se stari padeži vrate čak ni kada su Hrvati kasnije opet slobodno mogli odlučiti i drugačije.
Ivan Broz (1852. – 1893.) i Franjo Iveković (1834. – 1914.) izradili su Rječnik hrvatskoga jezika (Zagreb, 1901.), također na Karadžić-Daničićevoj osnovi, no on nije bitno mijenjao dotadašnje hrvatsko jezično stanje jer je hrvatska jezična praksa znatno nadmašivala njegovu usku leksičku osnovu.
Ovim su se izdanjima i aktivnostima znatno smanjile razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, ali do njihova jedinstva ipak nije došlo. Hrvatski književni jezik zadržao je svoje bitne karakteristike ostavši posebnim književnim jezikom, a jezične norme u Hrvatskoj i Srbiji i dalje su ostale različite. Gledano u cijelosti, hrvatski je književni jezik tada zapravo dobio svoju današnju formu – jer se do naših dana uglavnom usavršavao stil i proširivalo rječničko blago.
No razlike su između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika takve da se zapravo ne može napisati nijedan duži istovjetan tekst, čak i ako zanemarimo činjenicu da Hrvati pišu latinicom, a Srbi češće ćirilicom.
Stvaranjem prve Jugoslavije 1918. godine silom srpske vlasti, zakona, propisa i odluka koji su donošeni u Beogradu samo na srpskome jeziku i koji su protegnuti i na Hrvatsku, srpski se književni jezik znatno proširio na štetu hrvatskoga. Na mnogim je područjima, kao što su zakonodavstvo, sudstvo, uprava, vojska i školstvo, naglo prekinuta hrvatska jezična tradicija, no ni takvim postupcima nije postignuto jezično jedinstvo.
Kako bi se što više očuvale hrvatske jezične karakteristike, dr. Petar Guberina i dr. Kruno Krstić napisali su knjigu Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (Zagreb, 1940.), koja je dugo imala snažan utjecaj na čuvanje hrvatske jezične posebnosti.
Zatiranje hrvatskoga književnog jezika trajalo je sve do stvaranja Banovine Hrvatske, 1939. godine, kada je najvećim dijelom vraćeno hrvatsko nazivlje, a posebice stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. Oba su ova razdoblja trajala samo sedam godina, a dolaskom komunista na vlast nakon NOB-a hrvatsko je nazivlje vraćeno za vrijeme Banovine najvećim dijelom ostalo, osim u vojsci gdje je prevladalo srpsko vojno nazivlje. Na početku je u SFR Jugoslaviji u načelu bilo dopušteno svakomu narodu služiti se svojim jezikom – zakonski su priznata četiri ravnopravna jezika: hrvatski, srpski, makedonski i slovenski.
No hrvatski je jezik nažalost tada doživio svoje drugo rashrvaćivanje: komunistička je partija bila protiv mnogih nacionalnih obilježja te je uvodila svoje, uvjetno rečeno komunističke nazive. Većinom je riječ bila o tuđicama, mnogim uobičajenim u srpskomu književnom jeziku, čijim je preuzimanjem hrvatski jezik zapravo bio gušen i potiskivan. Ovime je hrvatski jezični osjećaj prema tuđicama uvelike otupljen pa su tako vrata širom otvorena i anglizmima (što je slučaj nažalost i danas).
No srpska strana nije bila zadovoljna ni takvim stanjem, već je nastojala hrvatski i srpski jezik što više zbližiti i zapravo hrvatski jezik u potpunosti potisnuti: uredništvo Letopisa Matice srpske raspisalo je anketu o jezičnim i pravopisnim pitanjima. Do rujna 1954. godine Letopis je objavio odgovore četrdesetak sudionika, a po završetku ankete održan je sastanak na kojemu je zaključeno da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca zapravo jedan jezik. Zaključeno je također da je književni jezik koji se razvio oko dvaju središta, Zagreba i Beograda, jedinstven – s dvama izgovorima: ijekavskim i ekavskim te da je u nazivu jezika u službenoj uporabi nužno istaknuti oba njegova dijela (hrvatski i srpski), da su ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica), da je potrebno izraditi priručni rječnik “hrvatskosrpskoga” književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis.
Ovaj dogovor nazvan je i povijest ga bilježi kao Novosadski dogovor. Na temelju navedenih zaključaka doista je i izrađen zajednički pravopis: godine 1960. Matica hrvatska izdala je ijekavski, pisan latinicom, pod nazivom Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika, a Matica srpska ekavski na ćirilici pod nazivom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika.
S obzirom na to da je Novosadski dogovor iskorištavan za dokazivanje kako hrvatski književni jezik zapravo ne postoji te za nametanje srpskih književnojezičnih karakteristika, 1967. godine 18 hrvatskih kulturnih ustanova potpisuje Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, tražeći da se u Ustav SFR Jugoslavije unese odredba kojom će se jasno i neupitno odrediti ravnopravnost četiriju književnih jezika – hrvatskoga, srpskoga, slovenskoga i makedonskog. No Deklaracija ne samo što nije prihvaćena, već je doživjela žestoku političku osudu. Kako je Novosadski dogovor u tom osuđivanju imao važnu (ako ne i ključnu) ulogu i pokazao se neprikladnim da se na njemu zasnivaju ravnopravni jezični odnosi, a posebice zato jer je iskorištavan za nijekanje samobitnosti hrvatskoga književnoga jezika, 1971. godine Matica hrvatska ga se odriče. Tom se odricanju pridružilo i Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU TE Društvo književnika Hrvatske, a i neki su pojedinci iz Hrvatske povukli svoje potpise.
Sve ovo značajno je utjecalo na jezičnu politiku i praksu: naglašavana je posebnost hrvatskoga književnog jezika te su započela snažna nastojanja da se to i službeno prizna. Čak je prekinut rad na zajedničkome rječniku dviju Matica – u Hrvatskoj su izišla samo prva dva sveska. Rad na zajedničkim pak terminološkim rječnicima prekinut je na samome početku, a ubrzo su se počele vraćati i potisnute hrvatske riječi (glazba umjesto muzika; skladba, skladatelj umjesto kompozicija, kompozitor; povijest umjesto historija…).
Osamostaljenjem Republike Hrvatske 1991. godine hrvatski se književni jezik počinje snažno pohrvaćivati u onim segmentima gdje je bio rashrvaćen. S jedne se strane vraća na 1918. kako bi se nastavilo tamo gdje je hrvatska jezična tradicija bila prekinuta uslijed srpske prevlasti u prvoj Jugoslaviji, a s druge pak strane na 1945. godinu da se vrate one jezične karakteristike koje su dotada bile proganjane ili prognane pa zaboravljene. Na taj način dolazi do žestokog protjerivanja srbizama i ostalih tuđica iz hrvatskoga jezika. Međutim, nekoliko godina kasnije dio hrvatske javnosti i govornika hrvatskoga jezika doživljava ovu tendenciju purističkim te ona znatno oslabljuje, a hrvatski se jezik ponovno otvara vanjskim utjecajima.
Danas je najočitiji snažan utjecaj engleskoga jezika; brojni jezikoslovci upozoravaju na ubrzanu anglizaciju hrvatskoga jezika, a neki poput Maje Matković smatraju kako bismo ga već mogli nazvati hrvatskoengleskim jezikom. I, zaista, bezbroj je primjera gdje su se engleske riječi uvriježile tamo gdje postoje kvalitetne hrvatske riječi. Unatoč tome što je stav jezičara i jezikoslovaca takav da se strana riječ zamijeni hrvatskom ukoliko imamo kvalitetnu zamjenu, a zadrži samo onda kada je nemamo, danas je postalo gotovo pravilo da se hrvatska riječ zamijeni stranom samo zato jer ona nekome “bolje” zvuči. Zaista nema nikakva razloga za to jer današnji je hrvatski jezik suvremen i samosvojan jezik s bogatom, višestoljetnom poviješću i iznimno bogatim vokabularom, jezik kojim se može izreći svaka pa i najdublja čovjekova misao, jezik neprocjenjive književne i kulturne baštine.
Kao materinskim, hrvatskim se jezikom danas služi više od 6 milijuna ljudi. Hrvatski je službeni jezik u Republici Hrvatskoj te jedan od službenih jezika u Bosni i Hercegovini; njime se služe i pripadnici hrvatske etničke i jezične manjine u brojnim državama u kojima žive pripadnici hrvatske jezične zajednice.
No problem uvelike stvara i to što mi još uvijek nemamo jedan, unificirani pravopis hrvatskoga jezika – pa čak i ljudi koji bi željeli naučiti pravilno pisati ne znaju koji bi pravopis nabavili, učeći često iz pogrešne ili zastarjele literature. Nadalje, hrvatski jezik još uvijek nema svoj normativni rječnik, dakle rječnik kojim je normirano kako je pravilno pisati. Svi veći svjetski jezici (engleski, njemački, francuski…) već dugo imaju svoje normativne rječnike i njihovi govornici neće otvoriti pravopisni rječnik u potrazi za informacijom kako se određena riječ pravilno piše. Nadamo se stoga da će se uskoro pojaviti kvalitetan normativni rječnik hrvatskoga jezika, što će uvelike pomoći ne samo prevoditeljima ili lektorima i profesorima hrvatskoga jezika, već i svim govornicima i ljubiteljima hrvatskoga jezika koji njeguju kulturu kvalitetnoga govorenja i pisanja, kojima bi takav rječnik uvelike pomogao ne samo u svakodnevnoj komunikaciji, već i u poslovanju i poslovnoj korespondenciji.
Iz navedenoga se dade zaključiti da se hrvatski jezik zapravo nikada ne može dokraja naučiti; za razliku od latinskoga i nekih drugih ”mrtvih” jezika, to je živi jezik koji se mijenja i nadopunjuje onako kako se mijenjaju i žive njegovi govornici, jezik kojemu tek slijede potpuna standardizacija i normiranje.
Ovaj kratki pregled povijesti hrvatskoga jezika zaključit ćemo pjesmom ”Jezik roda moga” proslavljenoga pjesnika i preporoditelja Petra Preradovića (1818. – 1872.), čovjeka koji je svoje prve stihove pisao i objavio na njemačkom jeziku (Das Uskoken, Mädchen, 1841.), no hrvatskim se jezikom, kulturom i književnošću oduševio nakon susreta s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim i Špirom Dimitrovićem te je svoje preporoditeljske ideje prenosio i svojim učenicima. Riječ je o pjesmi nevjerojatne snage koja na najbolji mogući način ocrtava kakve su već tada bile mogućnosti hrvatskoga jezika.
Jezik roda moga
Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) –
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči –
To je jezik roda moga!
Koliko se hvale puci
Svaki svojim tobož’ slavnim;
Kad ih š njime divnim sravnim,
To su meni mrtvi zvuci;
Nijesu srcu sladost medna,
Nit su duhu krilna sila,
Niti bukte kroz sva bila
Ko što njeg’va rječca jedna!
Literatura:
Težak, S. Babić, S. Gramatika hrvatskoga jezika – priručnik za osnovno jezično obrazovanje. Školska knjiga. Zagreb. 2005.
Barić, E., Hudeček, L., Koharović, N. i suradnici (grupa autora). Hrvatski jezični savjetnik. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Pergamena. Školske novine. Zagreb. 1999.
Vončina, J. Tekstološka načela za pisanu baštinu hrvatskoga jezičkog izraza. Matica hrvatska. Zagreb. 2006.
Internet:
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (www.ihjj.hr)
Wikipedija (https://hr.wikipedia.org)