Nedugo od osamostaljenja Republike Hrvatske, hrvatski je jezik i službeno odvojen od dotadašnjega, hrvatskosrpskog jezika. Na proljeće 1990. godine na tadašnjemu Odsjeku za jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu (sveučilišta u Zagrebu i Zadru) započete su postupne izmjene te je najprije preimenovan u Odsjek za kroatistiku i južnoslavenske filologije, a nakon nekog vremena u Odsjek za kroatistiku, dok se studij zvao studij hrvatskoga jezika i književnosti – kako se i danas zove.
Jezično gledano, naglasak je ovdje bio na proučavanju povijesti hrvatskoga jezika, kako dijalekata tako i hrvatskoga književnog jezika, no cijelo ovo razdoblje kulturološki i politički obilježilo je snažno nastojanje razdvajanja hrvatskoga od srpskog jezika, čistka ozloglašenih srbizama kojih je tadašnji hrvatski jezik – naravno – bio prepun. Ipak je riječ o gotovo 50 godina zajedničkoga pravopisa, političkog forsiranja hrvatskosrpskoga (odnosno srpskohrvatskog) jezika, što je moralo i te kako ostaviti traga na strukturi i izričaju hrvatskoga jezika. Nešto kasnije Odsjek za kroatistiku formiran je i na Filozofskom fakultetu osječkoga sveučilišta (ak. godine 1991./1992.), potom riječkoga (ak. godine 1997./1998.), a zatim i splitskoga (ak. godine 2001./2002.).
Godina 1991. posebno je značajna radi izlaska Brodnjakova Razlikovnog rječnika hrvatskog i srpskog jezika te Anićeva Rječnika hrvatskoga jezika (1. izdanje).
Iz današnje perspektive jasno je da nije postojao hrvatskosrpski niti srpskohrvatski jezik kao materinski niti kao standardni jezik. Riječ je o dvama materinskim, dvama standardnim jezicima – hrvatskomu i srpskom, koji se razlikuju na svim jezičnim razinama (fonološkoj, morfološkoj, leksičkoj, sintaktičkoj, frazeološkoj, tvorbenoj, prozodijskoj i stilističkoj), no najočitija je razlika među njima na leksičkoj razini: leksičkih je razlika čak 20.000 do 25.000 (!).
Ova početna čistka srbizama potrajala je sve do kraja prošloga stoljeća, a često je nazivana i jezičnim purizmom, budući da je nerijetko iz jezika protjerivano sve što je na bilo koji način imalo veze sa srpskim jezikom pa i kulturom, unatoč tome što je srpski jezik često bio samo posrednikom preko kojega su u hrvatski jezik ulazile riječi iz drugih jezika.
No nakon ovog razdoblja, početkom stoljeća uslijedila je liberalizacija – kako kulturno-politička tako i jezična. S obzirom na to da je riječ o živom jeziku, koji živi zajedno sa svojim govornicima, hrvatski se jezik u ovom razdoblju otvara brojnim vanjskim utjecajima. Republika je Hrvatska u razdoblju nakon Domovinskog rata ostala s golemim brojem izbjeglica, ponajviše s prostora susjedne Bosne i Hercegovine, što je imalo i još uvijek ima velik utjecaj na formiranje današnjega hrvatskoga jezika. No otvaranje jezika vanjskim utjecajima danas bilježi još veći priljev anglizama (engleskih riječi, odnosno riječi podrijetlom iz engleskoga jezika), koji su trenutačno možda i najveći problem, usudili bismo se čak reći – pošast. Sredinom prve dekade ovoga stoljeća zabilježen je, u skladu s globalizacijom i konzumerističkim društvom, nagao porast marketinških aktivnosti i samim time marketinških agencija koje su mahom – vodeći se željom da što bolje plasiraju i prodaju određene proizvode – birale engleske termine kao one koji proizvod čine prepoznatljivijim te koji “puno bolje zvuče” od hrvatskih inačica. Nažalost, situacija ni danas nije ništa bolja: iako je hrvatski jezik danas moderan, samosvojan i prepoznatljiv jezik, već površnom analizom uočljiv je prije svega snažan utjecaj engleskoga jezika. Brojni jezikoslovci upozoravaju na ubrzanu anglizaciju hrvatskoga jezika, a neki pak smatraju kako ga već neko vrijeme možemo zvati hrvatskoengleskim jezikom. I, zaista, bezbroj je primjera gdje su se engleske riječi uvriježile tamo gdje postoje kvalitetne hrvatske riječi.
Unatoč tome što je stav jezičara i jezikoslovaca takav da se strana riječ zamijeni hrvatskom ukoliko imamo kvalitetnu zamjenu, a zadrži samo onda kada je nemamo, danas je postalo gotovo pravilo da se hrvatska riječ zamijeni stranom doslovno samo zato jer ona nekome bolje zvuči. Doista nema nikakva razloga za to jer današnji hrvatski jezik ima vrlo bogatu, višestoljetnu povijest i iznimno bogat vokabular; jezik je to kojim se može izreći svaka pa i najdublja čovjekova misao, jezik neprocjenjive književne i kulturne baštine.
Nadalje, velik je problem danas vrlo nizak stupanj pismenosti, tj. vrlo visok stupanj nepismenosti na svim društvenim i gospodarskim razinama. Nepismene nas poruke bombardiraju s različitih internetskih stranica, plakata, izloga i svjetlećih reklama; gotovo je nemoguće vidjeti promidžbeni plakat na kojemu je sve – od prve do zadnje riječi – ispravno napisano. Nepismenost je u velikoj mjeri prisutna i na svim komercijalnim televizijama, pa čak i na javnoj. Možda bi nas najviše trebalo zabrinuti to što je nepismenost prisutna i u školstvu – čak i među nastavnicima hrvatskoga jezika i književnosti! I ako bi se nedostatak motivacije prosvjetnih radnika mogao donekle obrazložiti niskim primanjima i lošim radnim uvjetima, kako onda objasniti vrlo česte jezične propuste na Hrvatskoj radioteleviziji, koja ima Službu za jezik i govor čiji lektori imaju puno bolje radne uvjete i primanja te kojoj je na neki način dužnost educirati svoje pretplatnike?
No posebno je zanimljiv jedan svijet koji, htjeli mi to ili ne, uvelike utječe na sve nas: svijet hrvatske estrade – glazbenih izvođača koji svojim pjesmama svjesno ili nesvjesno utječu na jezičnu kulturu i vokabular svih nas. A tu se tek može pronaći mnoštvo pravih “bisera”! Unatoč tome što je vrlo nezahvalno jezično analizirati tekstove pjesama zbog tzv. pjesničke slobode autora, ipak neki naslovi kriju jezične propuste i nepravilnosti koji se ne mogu objasniti nikako drugačije nego – neznanjem.
Osvrnut ćemo se ovdje samo na pojedine pjesme poznatijih izvođača nastale i izvođene od 1990. nadalje.
Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme tzv. dance-revolucije, iznimno je bila popularna pjevačica Davorka Ručević, koja je nastupala pod umjetničkim imenom Kasandra.
U svojem hitu “Nisi ti jedini” svojevremeno je pjevala:
Nisi ti jedini na svijetu
i nismo mi sami na planeti…
Ovdje je evidentno da i sama rima nalaže svijetu – planetu.
Budući da je planet hrvatska riječ (muški rod), a planeta srpska (ženski rod), zaključujemo da je autoru (-ici) pjesme netko krivo sugerirao da je ispravno upravo suprotno. Dakle neznanje.
Nadalje, Alka Vuica u svojemu svojevremeno velikom hitu “Laži me” ima cijeli niz jezičnih nepravilnosti.
Već u prvom stihu (Kao da je prvi puta…) krije se jezični propust – pravilno bi bilo: Kao da je prvi put… No ovo bi se dijelom moglo ipak opravdati pjesničkom slobodom, poradi ritmičnosti i melodičnosti (što uostalom radi i velik broj drugih autora, primjerice Zlatan Stipišić Gibonni u pjesmi “Ovo mi je škola”: … drugi puta ću pametnije…).
Nadalje, u istoj pjesmi Alka Vuica pjeva: … pitam da l’ me voliš… i svejedno da l’ me lažeš…
U ovim stihovima izrazitim se srbizmom smatra da l’ (da li), a riječ je o jednom od općih mjesta za koje baš svaki lektor hrvatskoga jezika zna da mu nije mjesto u hrvatskomu jeziku i koje se može “bezbolno” izreći i na drugi način – je l’ me voliš, voliš li me; je l’ mi lažeš, lažeš li mi.
Kada bi navedeni stihovi glasili: … pitam je l’ me voliš…, odnosno: … i svejedno je l’ mi lažeš…,ritmičnost pjesme nipošto ne bi bila ugrožena niti bi dolazila u pitanje.
No slične primjere nalazimo u golemom broju pjesama s hrvatske estrade.
Ponajprije u uši upadaju vinkovačke Majke svojom pjesmom “Ja sam budućnost”, gdje refren započinje stihom: Da li ti se sviđam…
Sličan primjer nalazimo i u Gibonnija, čiji refren pjesme “Tebe nisam bio vrijedan” također započinje stihom: Da l’ bi’ te rastužio kad rekao bih da…, ali i u pjesmi Marka Perkovića Thompsona “Vjetar s Dinare”: … da li nam slavuji pjevaju u zoru… da li sada stari prikoviše pije…
U Severininoj pjesmi “Kaži da l’ je ljubav” upravo tako započinje refren, a u pjesmi dalje nalazimo: … ma da l’ je ljubav… da l’ se plače kad se ljubi…
Pjesma pak Tonija Cetinskog nosi naziv “Reci da li znaš”, a refren počinje ovako: Reci da li znaš, da li stvarno osjećaš…, dok TBF (The Beat Fleet) u pjesmi “Lud za njom” pjevaju: … da li znaš da mi ti kradeš miran san, da li znaš da te voli ne’ko s ove strane…
Napominjemo ponovno da se ovakve jezične konstrukcije prije svega mogu smatrati pjesničkom slobodom te ipak nisu ozbiljni jezični propusti, što se pak ne može reći za već spomenutu pjesmu Alke Vuice “Laži me” koja krije još jedan, ovaj put doista ozbiljan, jezični propust: već sâm naslov pjesme, kao i refren, potpuno je pogrešan – pravilno bi bilo reći (i pjevati): laži mi, a ne: laži me.
Dakle, lagati kome, a ne lagati koga. Isto vrijedi i za glagol savjetovati – savjetovati kome, a ne savjetovati koga. Ilustracije radi, u Alkinu primjeru, to je propust gotovo kao da pjeva: kaži me, a ne: kaži mi.
Identičan primjer nalazimo i u Colonijinoj pjesmi “Lagao si me”, gdje prvi stih refrena glasi: Lagao, lagao si me…, a već drugi je ispravan: … lagao, lagao mi sve…
Je li u ovim dvama primjerima riječ o pjesničkoj slobodi, procijenite sami, no naša je procjena da je i ovdje riječ o neznanju.
Bezbroj je primjera, posebice u pjesmama s područja Dalmacije i Dalmatinske zagore, gdje se može čuti da + prezent umjesto infinitiva (da živim, da kažem i sl. umjesto živjeti, kazati i sl.), no ovo nipošto ne treba smatrati ozbiljnijim jezičnim propustom, nego prije obilježjem kolokvijalnoga govora spomenutoga područja, a niti u standardnom se hrvatskom jeziku ne smatra nužnim konstrukciju da + prezent uvijek, beziznimno, zamijeniti infinitivom.
No puno je veći problem uporaba izrazitih srbizama kao što je glagol desiti (umjesto hrvatske inačice dogoditi), što je prisutno u pjesmama na području cijele RH:
- Nina Badrić (“Kao u snu”): … i nešto se odjednom desilo tad… k’o prvi put desilo se, ne vjerujem…
- Severina i Boris Novković (“‘Ko je kriv”): … zar je važno ‘ko je kriv, kad se već sve to desi…
- Dino Dvornik (“Nadahnuće”): … sve ono što se desilo nije bilo namjerno, uvijek sam te volio…
- Vladimir Kočiš Zec i Dado Topić (“Što se desilo s nama”): refren započinje upravo stihom po kojemu je pjesma i dobila ime.
Sagledavši sve navedeno, zaključak je da je u Hrvatskoj trenutačno prisutna nedovoljna briga za materinski jezik te da bi mjerodavne institucije trebale hitno poduzeti određene mjere glede standardizacije i normiranja hrvatskoga jezika, ali i osvješćivanja pojedinaca o potrebi za brigom i očuvanjem hrvatskoga nam jezika.