Ljudevit Gaj (1809. – 1872.) začetnik je i vođa hrvatskoga narodnog preporoda, no u jezikoslovnom pogledu najznačajniji je kao autor prvoga hrvatskog pravopisa Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (Budim, 1830.).
Pravim imenom Ludwig von Gay, podrijetlom je iz Burgundije (Francuska). Studij filozofije započeo je 1826. u Beču i nastavio u Grazu, nakon čega od 1829. u Pešti studira pravo, koje je i diplomirao. U Leipzigu je 1834. godine doktorirao iz filozofije. Njegov boravak u Pešti osobito je značajan poradi poznanstva s Jánom Kollárom, borcem za sveslavensku uzajamnost koji je snažno utjecao na Gajeva nacionalna i politička opredjeljenja.
Iznimno inteligentan, marljiv i imućan čovjek, Gaj je želio napraviti reformu pravopisa, kojim je želio ujediniti dijelove hrvatskoga naroda te stvoriti osnovu za zajednički književni jezik s ostalim južnoslavenskim narodima. Godine 1830. u Budimu, na izravan poticaj poljskoga profesora A. Kucharskoga objavljuje svoje djelce punim nazivom Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov.
Moto djela jest: Nije teško ono što ne čujemo, nego ono što nećemo da čujemo. U svojoj knjizi, po uzoru na češki pravopis, Gaj predlaže uvođenje dijakritičkih znakova tilde i kvačice te načelo ”jedan glas – jedno slovo”. Zanimljivo je kako je, osim želje da poveže sve Hrvate međusobno i s ”ostalom braćom na slavenskome jugu” koja su pisala latinicom, jedan od razloga za ovakvu reformu bio i ekonomski – točnije znatno jeftiniji tisak.
Godine 1831. Gaj se vraća u Zagreb te oko sebe okuplja mlade ljude kojima s oduševljenjem govori o novim pothvatima koje kani poduzeti. Njegovi pristaše i suvremenici svjedočili su o Gajevoj nevjerojatnoj karizmatičnosti i moći uvjeravanja.
Godine pak 1834. izdaje Oglas najavljujući novine i časopis, govoreći kako su skoro svi europski narodi u znanostima daleko dospjeli, kako im se knjige i novine pisane na materinskom jeziku čitaju u dvorovima i potleušicama pa je krajnje vrijeme da se to i u Hrvata uvede.
Prvi broj Novina horvatskih (kasnije Ilirske narodne novine) s nedjeljnim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska (kasnije Danica ilirska) izišao je 06. siječnja 1834. godine. Već u prvim brojevima Danice javljaju se brojni tadašnji istaknuti hrvatski javni djelatnici, među kojima izdvajamo najvažnije: Vjekoslav Babukić, Dragutin Rakovac, Ivan Mažuranić, Pavao Štoos, Antun Mihanović, Stanko Vraz (Jakob Frass), grof Janko Drašković, Ivan Trnski.
U petom broju prvoga godišta Danice Gaj je objavio svoju budnicu Horvatov szloga i zjedinenye poznatiju po početnome stihu Još Horvatska nij’ propala, koja se smatra njegovim najvećim doprinosom hrvatskoj književnosti.
Gaj u Novinama nije odmah uveo svoj novi pravopis. Počeo je s kajkavskim kao osnovom hrvatskoga jezika, ali uslijedile su primjedbe Hrvata štokavaca zato što Novine i Danica nisu na štokavskom narječju. Tako 1836. uvodi štokavštinu i novi pravopis spajajući sve južnoslavenske pokrajine pod ilirskim imenom. Iste godine u Danici ilirskoj objavljuje članak Društvo prijatelja narodne izobraženosti ilirske kojim potiče osnivanje Matice ilirske, odnosno hrvatske. Na njegov poticaj, početkom 1838. u Zagrebu se otvara tiskara, a nedugo zatim i Ilirska čitaonica koja postaje središnjom kulturnom, ali i političkom ustanovom. To je uvelike pomoglo općem radu i hrvatskomu narodnom preporodu (tzv. ilirskom pokretu), ali je Gaja značajno financijski iscrpjelo.
Godine 1842. konačno je osnovana Matica ilirska sa zadatkom da tiska djela stare hrvatske književnosti, prvenstveno dubrovačke i dalmatinske, kako bi dizala narodnu svijest.
No sve je to zbog imperijalističkih ciljeva smetalo Mađarima pa i Beču te je 1843. zabranjeno ime ilirsko. Osuđivali su Gaja tada mnogi, čak i najbliži suradnici i prijatelji. Šest godina kasnije, 1849., Gaj obustavlja izlaženje Danice, dok 1850. nakon uvođenja apsolutizma njegove novine postaju službenim listom Vlade. Tada ga tek svi osuđuju i napuštaju, osim doista rijetkih. Potkraj života, sve do smrti 20. travnja 1872. živio je bijedno, u teškom siromaštvu. Bio je pokopan na Jurjevskom groblju, a 1885. kosti su mu prenijete na Mirogoj, u ilirsku arkadu.
Literatura:
Slobodan P. Novak. Povijest hrvatske književnosti. Golden marketing. Zagreb. 2003.
Pet stoljeća hrvatske književnosti. Hrvatski narodni preporod. Knjiga 28, ilirska knjiga. Zagreb. 1965.
Josip Horvat. Ljudevit Gaj. Njegov život, njegovo doba. Sveučilišna naklada Liber. Zagreb. 1975.
Marko Samardžija, Ante Selak. Leksikon hrvatskoga jezika i književnosti. Biblioteka Croaticum. Pergamena. Zagreb. 2001.