Riječi u rečenicama ulaze u različite odnose jedne s drugima, no neke od njih mijenjaju svoj oblik, tj. promjenjive su, dok druge ostaju jednake – ne mijenjaju se. Jasno je dakle da, sveukupno gledano, riječi možemo podijeliti na promjenjive i nepromjenjive. U hrvatskome se jeziku razaznaju tri vrste (sustava) promjena:
- deklinacija (sklonidba; sklanjanje)
- konjugacija (sprezanje)
- komparacija (stupnjevanje).
Dok komparacija obuhvaća većinu pridjeva i neke priloge, a konjugacija samo glagole, deklinacija obuhvaća imenice, zamjenice, pridjeve i brojeve. U ovom tekstu detaljnije ćemo se pozabaviti upravo imenicama.
Imenice možemo podijeliti u dvije velike skupine:
- opće imenice (knjiga, stolica, kruška, računalo, olovka, svinja, noga, trosjed, vatra…) koje pišemo malim početnim slovom, a upućuju na skup predmeta, pojava ili bića i na pojedinačan primjerak iz takvoga skupa te
- vlastite imenice ili vlastita imena (Marko, Rudolf, Ljiljana, Sanja, Mosor, Split, Varaždin, Zagreb…) koje pak pišemo velikim početnim slovom, a upućuju na izdvojeno, pojedinačno.
Među općim se imenicama razlikuju:
- imenice koje označuju jedno (pojedinačno) ili jednoga pripadnika vrste (žena, mačka, konj, dijete, prst, ruka, noga…); ovakve imenice imaju jedninu i množinu, tj. mogu se brojiti;
- zbirne imenice, koje označuju skup u kojemu pojedinačno gubi svoju posebnost, izdvojenost (cvijeće, grmlje, bilje, lišće, granje, trulež, telad, prasad, palež, pučanstvo, građanstvo…). Među njima valja razlikovati zbirne samo po značenju (mladež, sitnež, poglavarstvo…) od imenica koje su i tvorbeno zbirne, tj. nastale sufiksacijom od osnovnih imenica (cvijet – cvijeće, grana – granje, kamen – kamenje, tele – telad…). Zbirne imenice obično nemaju množinu i ne broje se, a uz njih idu prilozi tipa malo, nekoliko, mnogo i slično;
- imenice koje označuju vrstu, tvar (materijal), masu, a ne predmete – pa se uz njih ne pojavljuje broj (voće, povrće, peršin, celer, grah, grašak, pijesak, šljunak, stoka, zlato, srebro, zrak, voda…). Ni ovakve imenice obično nemaju množinu.
Neke imenice nikad nemaju jedninu, tj. svi su im oblici samo u množini (lat. pluralia tantum), iako zapravo znače jednu stvar, pojedinačno: hlače, pluća, usta, vrata, kliješta, kola, naočale… One se pak mogu brojiti (jedna kliješta, dvoja kliješta, troja kliješta; jedne hlače, dvoje hlače…)
Prema nekim imenicama u jednini opet nema oblika množine, no zato postoji zbirna imenica (brat – braća, čeljade – čeljad, dijete – djeca, momče – momčad, tele – telad…). Iako se to rijetko čini, i ovakve se imenice mogu brojiti (jedna braća, dvoja momčad, troja momčad…).
Daljnja podjela općih imenica bazirana je na suprotnosti značenja tih imenica pa tako razlikujemo:
- konkretne imenice (automobil, kuća, noga, ruka, stablo, stol, zrakoplov…);
- apstraktne imenice (ljubav, zamisao, postupak, tuga, glad, sreća, nesreća, ljubav, mržnja, ljubomora, misao, zaborav, zavist…).
U označivanju predmeta iste vrste, u imenicama postoji tzv. gradacija (stupnjevanje) po veličini te tako razlikujemo:
- umanjenice (deminutive); primjerice kućica u odnosu na kuća, stolić u odnosu na stol, stoličica u odnosu na stolica, sunašce u odnosu na sunce, kremica u odnosu na krema…
- uvećanice (augmentativi); kućetina u odnosu na kuća, stančina u odnosu na stan, ručetina u odnosu na ruka…
Postoji također i gradacija po osjećajnoj vezi prema čemu, gdje se pak razlikuju:
- hipokoristici (umiljenice); braco prema brat, medo prema medvjed, seka prema sestra, lija prema lisica, zeko prema zec;
- pogrdni augmentativi (pogrdnice); glavurda prema glava, ručetina (ručerda) prema ruka, nožurina (nožurda) prema noga, ženturača prema žena, babuskara prema baba (baka)…
U hrvatskome jeziku svaka imenica sadrži značenje roda – muškoga, ženskoga ili srednjeg. Osim roda, kao važne gramatičke kategorije, u svojim različitim oblicima imenice imaju i dvije morfološke karakteristike, a to su broj i padež.
Literatura:
Težak, S. Babić, S. Gramatika hrvatskoga jezika – priručnik za osnovno jezično obrazovanje. Školska knjiga. Zagreb. 2005.
Ham, S. Školska gramatika hrvatskoga jezika. Školska knjiga. Zagreb. 2002.
Raguž, D. Praktična hrvatska gramatika. Medicinska naklada. Zagreb. 1997.
Barić, E., Hudeček, L., Koharović, N. i suradnici (grupa autora). Hrvatski jezični savjetnik. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Pergamena. Školske novine. Zagreb. 1999.