S obzirom na uklapanje u hrvatski jezični sustav, riječi se stranoga podrijetla dijele na tuđe riječi, tuđice, prilagođenice i usvojenice. Posuđenice obuhvaćaju tuđice, prilagođenice i usvojenice. S obzirom pak na jezik iz kojeg dolaze, dijele se na anglizme, crkvenoslavenizme, germanizme, hungarizme, rusizme, srbizme itd.. Riječi koje su podrijetlom iz latinskoga ili grčkog jezika, a prihvaćene su u mnogim jezicima, nazivaju se internacionalizmima.
Prihvaćanje riječi stranoga podrijetla
Riječi stranoga podrijetla u hrvatski se jezik prihvaćaju prema ovim načelima:
- Kad je to moguće, riječ stranog podrijetla dobro je zamijeniti istoznačnom domaćom riječju (npr. play-off – doigravanje);
- Ako se već mora prihvatiti riječ stranoga podrijetla, bolje je prihvatiti usvojenicu nego prilagođenicu, a prilagođenice je bolje prihvatiti nego tuđice (npr. bolje je kompilator nego kompajler; najbolji je pak domaći naziv predvodnik; bolje je kompjutor nego kompjuter; najbolji je domaći naziv računalo);
- Ako se prihvaća riječ stranoga podrijetla, treba nastojati da se prihvati u liku načinjenom prema latinskomu ili grčkom (v. Internacionalizmi), a ne prema engleskomu, njemačkom, francuskom itd. (npr. bolje tendencija nego tendenca; bolje referencija nego referenca);
- Ako postoji samo izbor između dviju tuđica, prednost ima ona koja je manje obilježena kao tuđica;
- Prihvaćenu prilagođenicu nećemo potiskivati svojom riječju;
- Za tuđice koje se teško prilagođavaju hrvatskome glasovnom sustavu (npr. bajt, fajl, daunloudati, džojstik, kopirait / kopirajt) treba nastojati pronaći zamjenu;
- Ako već posuđujemo riječ iz stranog jezika, treba posuditi samo osnovnu stranu riječ, a ne cijelu njezinu porodicu. Ostale se riječi iz nje izvode (npr. bakterija – bakterijski, a ne bakterijalan), osim ako je došlo do semantičke polarizacije, npr. fizički ”tjelesni”, fizikalni ”koji se odnosi na fiziku”, strukturni ”koji se odnosi na strukturu”, strukturalan ”koji se temelji na načelima strukturalizma” (v. Prilagođenice).
Tuđe riječi
Tuđe riječi jesu riječi drugoga jezika u hrvatskome tekstu. Njihovo se tuđe podrijetlo ističe izvornim oblikom pisanja. U tu skupinu pripadaju tuđa imena (New York), izreke i poslovice (hic et nunc), strane riječi privremeno upotrijebljene u hrvatskome jeziku (aids, make up) i riječi kakva drugoga jezika koje se u hrvatskome navode kao citat. Takve je riječi dobro pisati kurzivom (npr. Voli se odijevati u casual stilu i slušati country glazbu). Bilo koja strana riječ iz bilo kojega jezika može se upotrijebiti u hrvatskome tekstu (npr. na engleskome se plavo kaže blue, a na njemačkome blau), no time strana riječ ne postaje riječ hrvatskoga jezika. Strane se riječi mogu u hrvatskome tekstu upotrebljavati iz stilskih razloga (npr. riječ baby-sitter u tekstu koji govori o odlasku naših djevojaka u Englesku; ako se govori o čuvanju djece kod nas, bolje je upotrijebiti domaći naziv, npr. čuvarica djece ili sl.). Katkad se strana riječ u hrvatskome upotrebljava ukoliko hrvatska zamjena nije pronađena (npr. koktel Bloody Mary, glazbeni stil country i sl.) ili još nije potpuno prihvaćena (npr. play-off). Ako hrvatska zamjena postoji, preporučuje se u stilski neutralnomu tekstu stranu riječ zamijeniti domaćom (npr. play-off – doigravanje, display – predočnik i dr.). Strane se riječi u hrvatskome tekstu sklanjaju kao i hrvatske riječi.
Tuđice
Riječi stranoga podrijetla koje su pravopisno prilagođene hrvatskome glasovnom sustavu, ali zadržavaju neka svojstva izvornog jezika nesvojstvena hrvatskome jeziku, zovu se tuđice. Tuđicu u stilski neutralnome tekstu treba zamijeniti odgovarajućom hrvatskom riječju. Riječ je obilježena kao tuđica kada zadržava:
- koje neprilagođeno glasovno svojstvo, primjerice skup mpj u nazivu kompjutor. Suglasnički skupovi cl, bl, dl, gl, kl, st, jl, js, jn, ft, jm, jn itd. na kraju riječi ne uklapaju se u sustav standardnoga hrvatskog jezika pa su nazivi bicikl, dubl, bajt, džingl, fajl, lift i dr. unatoč pravopisnoj prilagodbi i dalje tuđice. Također se ni dvoglasi -ai-, -ei- itd., potvrđeni u nazivima taice, interfeis itd., ne uklapaju u sustav hrvatskoga jezika ( u hrvatskome jeziku najčešće se upotrebljavaju likovi s -aj-, -ej- tajice, interfejs);
- oblični završetak prema stranome jeziku, npr. džojstiks, keks;
- tuđi način tvorbe izvedenica: adresa – adresibilan umjesto adresirljiv, dijalekt – dijalektalni umjesto dijalekatni, dijalektni, dijalekatski;
- tuđe mjesto ili vrstu naglaska: bife, kafe.
Ako nove ili neprilagođene riječi koje ulaze u hrvatski jezik nemaju domaću zamjenu ili je pak autor iz kojeg razloga (npr. stilskoga) ne želi upotrijebiti, bolje je pisati ih etimološki i kurzivom kao tuđe riječi, npr. Bloody Mary, country, off-line, a ne fonetizirano, kao tuđice, npr. Bladimeri, kantri, oflajn itd.. Tuđe riječi koje je moguće u hrvatskome zamijeniti domaćima nije potrebno fonetizirati, npr. play-off – doigravanje, a ne plejof, rent-a-car – iznajmljivanje automobila, a ne rentakar, bypass – premosnica, a ne bajpas itd..
Prilagođenice
Prilagođenice su riječi stranoga podrijetla koje su naglasno, glasovno i sklonidbeno prilagođene hrvatskome jeziku. Bolje ih je – kad je to moguće – u biranijim tekstovima, zamijeniti odgovarajućim hrvatskim riječima. Bit, centar, čip, kursor, informacija, printer, procesor, sida i dr. prilagođenice su jer bitno ne odstupaju od ustroja hrvatskoga jezika. Posuđeni se pak glagoli prilagođuju sustavu hrvatskoga jezika infinitivnim formantima -ati, -ovati, -irati (npr. printati, titlovati, formatirati i dr.)
Usvojenice
Usvojenice su riječi tako potpuno uklopljene u hrvatski jezik da se ne razlikuju od izvornih hrvatskih riječi; često samo znalci znaju da su bile strane, primjerice biser, boja, breskva, budala, čarapa, krevet, puška, šećer itd.. Nije ih potrebno, a često ni moguće zamjenjivati izvornim hrvatskim riječima. Pišu se po općim pravilima koja vrijede za sve riječi.
Internacionalizmi
Internacionalizmi su međunarodne riječi, najčešće riječi latinskoga ili grčkoga podrijetla, koje se nalaze u svim, mnogim ili barem u većini europskih jezika. U novije su doba u pojedine jezike prihvaćene i mnoge riječi iz drugih suvremenih svjetskih jezika kao internacionalne. No ipak internacionalizmi latinskoga i grčkoga podrijetla trebaju imati prednost pred drugim internacionalizmima u hrvatskome jeziku. Ne samo što su latinski i grčki temelj na kojemu su izgrađene naša i europska kultura i civilizacija, nego se latinske i grčke riječi – za razliku od engleskih, francuskih, njemačkih itd. – lako uklapaju u hrvatski jezični sustav. Europska se kultura jako dugo privikavala na latinske i grčke riječi te rječničke elemente i hrvatski je jezik razvio odgovarajuće mehanizme da može grčko-latinske elemente primati na pogodan način. Tako su oni dobili drukčije mjesto negoli riječi iz drugih jezika. Stvorena je predodžba o značenju tih elemenata, tako da sami – u hrvatskome jeziku – možemo njima tvoriti nove riječi. Internacionalizme latinskoga i grčkog podrijetla u hrvatskome jeziku ne treba proganjati, ali se u biranijim tekstovima može preporučiti uporaba domaćih, hrvatskih riječi. Internacionalizmi latinskoga ili grčkoga podrijetla imaju prednost pred riječima preuzetima iz drugih jezika (npr. bolje je rezonancija nego rezonanca, interpretator nego interpreter). Riječi latinskoga i grčkoga podrijetla u hrvatski se jezik preuzimaju prema određenim pravilima. Ta pravila možemo podijeliti na ona koja se odnose na preuzimanje prefiksa, završetaka, pojedinačnih glasova i glasovnih skupova:
- Prema latinskom prefiksu ex ispred suglasnika u hrvatskom se govori i piše egz (npr. egzaktan, egzemplar…).
- Latinski pridjevski sufiks alis u hrvatskom se jeziku preuzima u liku alan (npr. actualis – aktualan, visualis – vizualan…).
Ukoliko je bio jak utjecaj jezika posrednika (francuskoga, njemačkog i sl.), dolazilo je do preuzimanja oblika iz tih jezika (npr. aktuelan, vizuelan…).
Grčki nastavak atia u hrvatski se prenosi u novolatinskome liku acia (npr. demokracija, autokracija, birokracija…).
- Latinske imenice na er u hrvatski se jezik prenose tako da umjesto nepostojanog e dobiju nepostojano a (npr. arbitar, magistar, oleandar…).
- Riječi na ist ili kojima osnova završava na t u hrvatskome jeziku ne dobivaju nastavak a (npr.gardist, humanist, idealist, internist…).
- Latinske riječi na ium u hrvatskome dobivaju j umjesto um (npr. aluminij, auditorij, helij, kriterij…).
U starije se vrijeme umjesto završetka -ium takvim imenicama dodavao nastavak -ija te su tako preuzete riječi: beneficija, gimnazija, studija (znanstvena rasprava), latifundija, stipendija.
- Latinske riječi na um, u hrvatskome gube taj nastavak (npr. statut)
- Latinske riječi koje završavaju na us najčešće gube taj nastavak (npr. kurs, spirit)
Ovo pravilo ima dosta izuzetaka (npr. bonus, globus, kosinus, luksus, opus, rebus, sinus…).
- Grčke riječi na on, os, es u hrvatskome gube taj nastavak (npr. simbol, filozof, rapsod, Aristotel, Sokrat…).
- U grčkim riječima koje su u hrvatski došle preko latinskoga, glas k ispred e, i, y izgovara se c (ali i u nekim riječima koje su preuzete u novije vrijeme), primjerice: centar, cista, ciklon, ciklus, cilindar, rinoceros; Cipar, Cikladi.
U novijim riječima, osobito u znanstvenim nazivima koji se preuzimaju ili stvaraju, izgovara se k:
keramika, kinematograf, kino.
- Riječi s grčkim slovom χ došle su davno u hrvatski jezik preko zapadnoeuropskih jezika, gdje se taj glas izgovarao kao k; u riječima pak koje su prenesene u novije vrijeme izgovara se h (npr. karakteristika, kaos, karta, kemija, orkestar; malahit, psiha).
- Grčki oštri hak prenosi se u hrvatski jezik kao h (npr. historija, hereza…).
- Samoglasnički skup ns u latinskim riječima:
1) Ako je na kraju riječi, ni u hrvatskome jeziku se ne mijenja (npr. konzervans).
2) Ako je u sredini riječi između dvaju samoglasnika, u hrvatskome se mijenja u nz (npr. konzerva, konzervans, konzultacija, cenzor, inzulin…).
3) Ako je u tvorenicama gdje n pripada prvoj sastavnici, a s drugoj, u hrvatskome jeziku ne prelazi u nz (npr. insolventan, konsignacija, konsonant…).
- Samoglasnički skup rs u latinskim riječima:
1) Ako je na kraju riječi, u hrvatskom se jeziku ne mijenja:
ekskurs, diskurs.
2) Ako je u sredini riječi, u hrvatskom se u nekim riječima ozvučuje i izgovara kao z (npr. verzija, intarzija), a u nekim ostaje bezvučno (npr. personal, arsenal).
- Glas s u položaju među samoglasnicima u riječima grčkoga i latinskoga podrijetla preuzima se prema novolatinskom izgovoru kao z (npr. fuzija, prezent, analiza…).
- Udvojeno s u hrvatski jezik treba prenositi kao s:
asistirati (lat. assistere), disident ( od lat. dissidere), kositar (grč. kassiteros), disertacija, kaseta.
- Intervokalno j piše se u riječima latinskog podrijetla između i i u te između i i a:
radijus, primarijus; dijakronija, dioptrija.
- Ako se na kraju riječi nađu suglasnici p, b, t, d, k, g + r, m, između njih se umeće nepostojano a (npr. Cylindrus – cilindar, Cyprus – Cipar).
Za kraj ove teme mjeseca, još jednom podsjećamo na prvo – i ujedno najvažnije – načelo prihvaćanja riječi stranoga podrijetla: kad je to moguće, riječ stranoga podrijetla dobro je zamijeniti istoznačnom domaćom riječju.
Literatura:
Babić, S. Finka, B. Moguš, M. Hrvatski pravopis (IV. izdanje). Školska knjiga. Zagreb. 1996.
Barić, E., Hudeček, L., Koharović, N. i suradnici (grupa autora). Hrvatski jezični savjetnik. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Pergamena. Školske novine. Zagreb. 1999.
Anić, V. Pravopisni priručnik (priredila Jojić, Lj.) – dodatak Velikom rječniku hrvatskoga jezika. Novi liber. Zagreb. 2006.